Zauzimanje Anadolije
Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Seldžucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzimanju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju. Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su doveli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglavnom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljudstvom.
Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje krstaških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji će više koštati pravoslavce nego muslimane.
Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je postala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni pobožnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u velikom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme, bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi put slušali o islamu iz prve ruke – od muslimana. Posljedica toga su bili postepeni prelasci u islam.
Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. godine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinaestog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju „Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepovratno izgubljena.
Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njihovi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u muslimanskom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u većinski muslimanski prostor.
Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga turkmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostacima bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unutrašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji, Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života. Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobijenog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala održavati kakvu-takvu vlast nad njima.
Dalje, prema Bizantiji
Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su podsticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici. Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samostalniji. Mevlevije, predstavnici visokog islama iz starih seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljališta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na vodeće ličnosti među Turkmenima.
Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantijci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, nakon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul.
Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bizantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadolskim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongolski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hordama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima. Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja je sada bila mongolski vazal.
Nomadska Turska plemena su u sve većem broju nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala pohode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim plemenima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (današnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među ostalim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parirati Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vremenom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji su postojale još neke turske državice kao što su: Menteše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali.
U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo izdvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme.
Osmanlije u Evropi ( 3 dio)
Treći dio
Nakon zauzimanja Burse (1326), Iznika (1331), Izmita (1337), oblasti Kodžaeli i bejluka Karesi, Osmanlije su kao sljedeći cilj odredili Rumeliju. Riječ Rumelija je vjerovatno Turska kovanica koja označava “Zemlju Rimljana”, u to vrijeme zemlje pod vlašću Istočnog Rimskog Carstva – Bizantije. Kasnije, ova riječ će označavati Evropski dio Osmanskog carstva, preciznije Balkansko poluostrvo. U današnjoj Turskoj pojam Rumelija se koristi za onaj dio Turske, koji je u Evropi, uključujući i Evropski dio Istanbula.
Prema nalazima historičara, Osmanlije su prvi put kročili na Evropsko tlo godine 1340. predvođeni Orhanovim sinom, princom Sulejmanom. U početku su to bili povremeni upadi, da bi se nakon osvajanja Galipolja (1354), Osmanlije ovdje utvrdili i formirali provinciju. Nakon uspostavljanja kontrole nad cijelim poluostrvom, Orhan – gazi je usmjerio pažnju prema Trakiji.
Prvi obrisi države
Prvo što je Orhan Gazi učinio nakon očeve smrti je podjela Osmanove lične imovine sa bratom Alauddinom. Pošto je bio izuzetno pobožan i učen, princ Alauddin se čak ustručavao uzeti pola Osmanove lične imovine kao miraz (konje, ovce i sl.). Na to mu Orhan gazi reče: “Dobro, ako ne želiš biti pastir konja i ovaca, onda budi pastir naroda, budi moj vezir.”Tako je princ Alauddin postao prvi vezir u Osmanskom carstvu. Pošto je bio vičniji peru nego maču, princ Alauddin je ubrzo uredio novonastalu državu, učvrstivši je mudrim uredbama i zakonima, te je po njegovoj odluci iskovan i prvi Osmanski novac koji je pušten u opticaj 1326. godine.
Prema nekim historičarima i Osman Gazi je kovao novac sa svojim znakom, međutim, ne postoje ozbiljni dokazi za ovu tvrdnju. Do tada je u opticaju bio novac sa znakom Seldžuka iz Konje, pa je zamijenjen novcem sa Orhanovim znakom. Orhanov srebrni novac je nazvan „akča“. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali seldučki sultani, nazivan je i “Akče-i Osmani“ (Osmanlijske akče). Na aversu novca bio je ispisan kelime-i šehadat, a na pojedinim primjercima se mogu naći imena četvorice pravednih halifa.
Na naličju prvih osmanskih akči je stajalo: “Veliki sultan Orhan sin Osmana, neka čuva Alah carstvo njegovo”.Osim toga Alauddin donosi i propis o odjeći, kojim je precizirano kako će izgledati odjeća službenika države, ovisno o rangu. Precizirana je vrsta i boja platna, krzna i ukrasa na odjeći. Posebna pažnja je posvećena izgledu kape, koja je kod istočnjaka određivala pripadnost staležu.Donešen je propis o divanu (sultanovo vijeće) koje je zasijedalo svaki dan pod predsjedavanjem Orhana Gazi.
Sultanov divan je zasjedao u rezidenciji u Bursi, u prostoriji koja je bila namijenjena za te svrhe. Ovdje su se donosile najvažnije odluke. O načinu organizovanja i funkcionisanja Osmanske administracije ćemo, ako Bog da, govoriti u nekom od sljedećih nastavaka.Učeni princ je donio i zakon o plaćenoj, stalnoj vojsci i to čitavih stotinu godina prije nego je to učinio Karlo VII u Francuskoj, koji važi za prvog Evropskog vladara osnivača plaćene vojske. Osman Gazi je koristio uglavnom akindžije (tumarajuće ratnike), koji su na poziv vladara odlazili u boj. Orhanova vojska je sada, pored akindžija, dobila stalne plaćene pješadijske odrede sa redovnom plaćom.
Orhan Gazi
Još od najranije mladosti mladi prinčevi su obučavani ratnim vještinama, kao i umijeću vladanja. Tako je Osman – gazi, mladom Orhanu povjerio upravu i čuvanje novoosvojenog Karadžahisara. Za to vrijeme, Osman Gazi je išao u dalja osvajanja. Orhan Gazi je uskoro dobio priliku pokazati koliko vrijedi. Naime, iznenada su Tatari provalili u područje Karadžahisara, ušli u sam grad i opustošili gradsku tržnicu. Međutim, Orhan brzo reaguje, uspješno organizuje odbranu grada i protjeruje divlje Tatare.
Babo Osman je zadovoljan Orhanovim prvim nastupom, pa ga šalje u bitke. Orhan i tu pokazuje da je pravi babin sin i osvaja kompletno područje između rijeke Sakarje i mora (područje današnje provincije Kodžaeli).Čvrsto se oslonivši na svog brata Alauddina, Orhan Gazi se mogao posvetiti osvajanjima. Za svoju prijestolnicu je odabrao Bursu, taj divni grad u podnožju gorja Uludag. U periodima primirja Orhan se posvetio građenju. U Izniku je podigao džamiju, medresu i imaret (kuhinja za sirotinju), pa se ova džamija smatra prvom Osmanskom džamijom, a medresa prvom osmanskom medresom. Sagradio je i džamiju i hamam u sklopu Bursanske tvrđave, a u Biledžiku je sagrađena
Orhanova džamija i imaret.Arapski putopisac Ibn Batuta posjetio je Osmansku državu 1331. godine za vrijeme Orhana Gazi i zapisao slijedeće: „Oni nikada ne dočekuju slijedeći mjesec u istom gradu. Neprestano se bore protiv nevjernika i uvijek ih drže pod opsadom“. Osmanlije su se smatrale gazijama. To nipošto ne znači da su mislili kako prije njih nije bilo gazija. Ovim nazivom su htjeli naglasiti da je opet oživljen duh živahnog islama. Isticali su da je svrha njihove borbe zapravo hizmet islamu. Sudeći prema natpisu na jednoj od džamija u Bursi koji glasi: „Sultan, sin sultana gazije, gazija, sin gazije,
Gospodar horizonta, heroj svijeta“, Orhan gazi je prvi Osmanlija koji je ponio titulu sultana i tako će ostati sve do posljednjeg Osmanovog izdanka.Jedan od presudnih događaja bio je prelazak u Evropu gdje im se pružala prilika za skoro bezgranično širenje. Međutim, prelazak u Evropu neće biti nimalo lahak, jer je moreuz Dardanele bio pod kontrolom kršćana. Kad god bi Osmanlije prebacili trupe u Trakiju, Bizantijci bi ih prije ili kasnije uništili. A onda se pojavila prilika.
